Ugovor o poklonu, istorijski aspekt i pravna praznina
Ugovor o poklonu spada u najčešće dobročine pravne poslove. Poznavali su ga i drevni pravni sistemi, poput rimskog. Prvi put je regulisan u klasičnom periodu imperije, Cincijevim zakonom iz 204. god. p.n.e. Ovaj klasičan ugovor nije regulisan Zakonom o obligacionim odnosima. Pravni propis iz 1978. godine donet je od strane tadašnje federacije čija nadležnost je Ustavom SFRJ iz 1974. god. bila da uredi opšti deo obligacionih odnosa i ugovore koji se tiču prometa robe i usluga. Poklon ne predstavlja klasičan ugovor komericijalnog prometa stoga ostaje do danas neregulisan zakonom. Zakonom o nevažnosti propisa iz 1946. god. ukida važenje propisa donetih pre 06. aprila 1941. god. čime se prekida veza sa poslednjim zakonikom čijim odredbama je bio regulisan ugovor o poklonu, Srpskim građanskim zakonikom iz 1844. god. Ipak čl. 4 st. 1 istog zakona predviđeno je da se pravila iz propisa koja su proglašeni neobavezujućim mogu primeniti na odnose koji nisu regulisani važećim propisima ukoliko su u skladu sa ustavom i ostalim važećim propisima. Stoga odredbe prvog modernog srpskog zakonika bivaju opet na neki način uslovno „osnažene“ u pogledu ugovora o poklonu, ali državni organi svoje odluke i dalje ne mogu da zasnivaju na njihovim odredbama u skladu sa st. 2 istog člana Zakona o nevažnosti propisa. Svakako da će sudovi i drugi organi konsultivati prvi moderni srpski kodeks u slučaju spora povodom ugovora o poklonu ali on neće moći biti izvor prava. Novim Nacrtom građanskog zakonika Republike Srbije iz 2015. god. koji je priredila Vladina komisija detaljno su regulisana prava i odgovornosti strana u ovom ugovoru. Po njegovom izlgasavanju u skupštini moći će se primenjivati na postojeće pravne odnose. Do tada u svakom konkretnom slučaju potrebno je na adekvatan i precizan način detaljno regulisati odnose između poklonodavca i poklonoprimca. Danas poklon predstavlja najčešći pravni posao besteretnog raspolaganja imovinom kako pokretnom (motorna vozila) tako i nepokretnom i vrlo je čest u praksi kod krvnih i drugih srodnika. U tim slučajevima važi i poseban poreski režim za obveznike. Svaki poklon pogotovo oni veće vrednosti predstavlja sebi osoben slučaj, sa svim svojim karakteristika koje diktira dinamičan razvoj društva, te nije moguće na isti način jednim ugovorom predvideti sve modalitete, posebno imajući u vidu različite vrste ovog ugovora kao što su poklon sa uslovom i nalogom, poklon za slučaj smrti i sl. Na kraju, sve to ne znači da treba prestati darovati ili primati darove i odreći se satisfakcije ispunjenja neekonomskih ciljeva, već u stanju pravne neregulisanosti obezbediti sopstvenu imovinu i pravne poslove efikasnim pisanim ugovorom, jer kao što se često kolokvijalno govori „papir trpi sve“.
mast. prav. Petar Gagro